Djetetove suze na natjecanju.. Što mi je činiti?

Objavljeno: 02.12.2019.


Djetetove suze na natjecanju.. Što mi je činiti?

O tome kako reagiramo na dječje suze, možemo osvjestiti kako smo i sami kao djeca prošli kad smo bili tužni


Na dječjim turnirima često možemo vidjeti izljeve osjećaja za vrijeme i po završetku meča. Napose, veselja odnosno, tuge. Fizičke manifestacije tih osjećaja ne treba dodatno objašnjavati jer su svima na prvu jasne – smijeh, odnosno suze. Prije nego krenemo u dublje razmatranje što mi je kao roditelju činiti kad mi dijete upadne u tugu zbog poraza, recimo najprije da su i veselje i tuga osjećaji koji se automatski podižu u djetetu zbog nekih vanjskih promjena u okolini (primjerice, pobjede ili poraza u nekom meču). Postoje dakako, i drugi osjećaji (kao što je recimo ljutnja ili strah), ali mi ćemo ovaj puta fokus zadržati na tuzi. Prije svega zato što sam u svojoj trenerskoj praksi, prateći djecu po turnirima, često puta doživio da se roditelji nekako najteže nose upravo s djetetovom tugom. Jedni ne mogu uopće vidjeti da im je dijete tužno pa ignoriraju suze , drugi reagiraju s ljutnjom kada vide suze u djetetovim očima (često ne znaju na koga bi se ljutili – dijete, protivnika, ili trenera), treći se smiju tim suzama, četvrti plaču zajedno s djetetom.. Postoji prilično široka paleta reakcija koju kao roditelji iskazujemo na dječje suze. Zanimljiv je to fenomen i govori puno o društvenom kontekstu u kojem smo se i mi i naša djeca razvijali. Zanimljivo je pratiti i čuđenje koje nastaje na ponekim licima kada pitam roditelje zašto ne reagiraju na djetetov smijeh kada ga vide, nego samo na njegove suze? Zašto je „normalno“ da je dijete veselo ako dobiva meč, ali ne i tužno kada ga gubi? Jer baš kao i smijeh, i suze je upravo „majka priroda“ usadila u dijete kako bi ovo proradilo frustraciju radi nekog (za njega) nepovoljnog vanjskog događaja. Upravo kroz tugu i suze, dijete razvija kapacitet povratka u emocionalnu ravnotežu u sebi i teško da postoji išta prirodnije od toga. Dokaz za to je da djeca zaista često i plaču. Ne zato što ih je netko „uputio“ ili naučio da plaču, nego zato što je to za dijete najprirodnija stvar na svijetu – nažalost ne i za mnoge odrasle. I kao što to najčešće biva, ništa zapravo nije pogrešno u djeci, nego je nešto „pogrešno“ u našoj reakciji na njihove suze. Možemo ugrubo reći, onako kako se kao odrasli ljudi odnosimo prema djetetovoj tuzi, tako su se nekada davno, dok smo mi bili djeca, odnosili prema našoj. Možda je poneki danas 36-godišnjak kao mali zaplakao pred svojim roditeljima pa je dobio jezikovu juhu da „dečki ne plaču“, da je „curica“ te je njegov emocionalni mozak registrirao da je tuga isto što i slabost. Kako bi zadržao odnos sa svojim roditeljima (jer je svako dijete itekako zainteresirano zadržati odnos s ljudima o kojima je još uvijek posve ovisan), njegov je sustav potisnuo tugu u nesvjesno. Danas kada njegov sin zbog nečeg zaplače, u njemu se podiže reakcija jer ga vlastiti sin zapravo podsjeća na gorko iskustvo koje je sam prošao kao dijete. A to je iskustvo možda bilo prebolno za njega da bi ga sad njegov vlastiti „cmizdravi“ sin bacao natrag u to stanje. Pa sada on, kojih 15-ak godina kasnije, ovaj puta i sam u ulozi oca, govori svom sinu kako „dečki ne plaču“. Drugu su mamu možda ismijavali ili odbacivali kada bi kao mala pokazala tugu. Emocionalni mozak je povezao tugu i sram te je provela ostatak života s nesvjesnim uvjerenjem kako se tuge treba sramiti. Dapače, da tuga vodi u to da će je oni koje ona voli baš zbog njenih suza odbaciti. I onda danas njena kćer na nekom natjecanju počne plakati, a ona krene upadati u sram. Posve nesvjesna da suze njenog djeteta zapravo „rovare“ po njenom vlastitom „unutarnjem“ djetetu, sada već davno zaboravljenom u tijelu odrasle žene. Jer, kao što rekosmo na početku, suze i tugu je upravo priroda utkala u ljudski organizam te nema baš ništa loše da dijete (a i odrastao čovjek) proradi kroz tugu neku frustraciju iz života.
Imajući sve navedeno na umu, sada možemo probati odgovoriti što činiti s djetetovim suzama. Prije svega, bilo bi odlično kad bi kao roditelji barem djetetu dopustili da je tužno te mu tako poslali poruku – i ti tužan/tužna si ok. Tvoje suze ne mogu ugroziti naš odnos. Drugo, bilo bi odlično kada bi bili uz dijete dok je ovo tužno tako da ono ima iskustvo dijeljenja svoje tuge s nekim (to ne treba pomiješati s tješenjem). Ja mali/mala sam tužan, a tu je moj tata/mama koji me kuže, koji me štoviše i drže i u čijim rukama je sigurno biti tužan. Možda poslije zbog toga ne odrastu u ljude koji „nikada ne plaču pred drugima“ i sl. I to je zapravo sve. Djetetov emocionalni sustav samo želi da ga roditelj ne odbaci zbog njegovih suza (koje mu je priroda ionako sama usadila) te da ima iskustvo da je i tuga ok (jer mama i tata ne upadaju u izmijenjena stanja kad me vide uplakanog/u). Tada dijete i tu emociju može integrirati u svoju paletu emociju i danas-sutra kao odrastao čovjek imati kapacitet za „zdravu“ tugu kada se suoči s nekim gubitkom ili povredom. I za kraj, ne, suze ne znače da dijete „ne zna“ izgubiti. Znači samo da je frustrirano zbog poraza i da koristi mehanizam koji mu je priroda dala na raspolaganje kako bi se relativno brzo smirilo i dovelo u ravnotežu za drugi meč.
Do nekog sljedećeg druženja, sportski pozdrav,
Ivan Užarević