KAKO SAM ZABIO AS RAZVODU SVOJIH RODITELJA

Objavljeno: 23.02.2019.


KAKO SAM ZABIO AS RAZVODU SVOJIH RODITELJA


Bio je lijep proljetni dan davne 1987. Hodao sam s tatom po ulici kada mi je pažnju privukao jedan neobičan zvuk. Nisam ga do tada bio nikada čuo pa sam na trenutak zastao da provjerim odakle dolazi. I tada sam ugledao teniska igrališta i čovjeka kako udara lopticu – praveći pri tom taj neobičan zvuk u koji sam se na prvu zaljubio. Zamolio sam tatu da zastanemo te sam, pripijen uz ogradu, narednih 15 minuta hipnotizirano gledao tu neobičnu igru. Tata me tada zapitao da li bi htio trenirati tenis na što sam oduševljeno pristao. I tako je počela moja višegodišnja veza s teniskim sportom – tamo davne 1987., u Osijeku, u Teniskom klubu Olimpija. Sjećam se svog prvog drvenog reketa kao i veselja koje sam osjetio kad sam ga dobio na poklon. Sjećam se živo i svog prvog trenera koji je dolazio „ponijem“ na treninge i to navodno, skroz iz Belog Manastira. Sjećam se atmosfere, mirisa i boja ljetnih večeri koje sam provodio u klubu na treninzima, a poslije „na zidu“. Tata bi me redovno pratio na treninge te bi nakon njih uvijek nadugo i naširoko raspravljali o mom tenisu. Kada bolje razmislim o svojim teniskim počecima, ne znam zapravo što sam više volio – igrati tenis, družiti se s tatom, družiti se s vršnjacima tijekom turnira ili naprosto, provoditi vrijeme u klubu. Bilo kako bilo, imao sam svoj komadić raja te se i danas nekako tog razdoblja sjećam kao najljepšeg u svom životu. A onda je došla 1988. Mama i tata su se sve češće svađali te su me nakon nekog vremena obavijestili da se razvode. Sama spoznaja da mi se roditelji razvode mi nije kao djetetu ostala u nekom jako ružnom sjećanju – više sam bio užasnut najavom da se selim u Zagreb s mamom. Novi, nepoznati grad i ljudi i stotinu nepoznanica. Nema više mojih starih prijatelja, nema više tate da me prati na trening, nema više osjećaja „da sam kod kuće“ u najširem smislu te riječi.. Cijeli život mi se preko noći okrenuo naglavačke – a ja nisam mogao ništa učiniti. Ali ostala je jedna poveznica, jedan konac koji me i dalje spajao s mojim izgubljenim rajem – tenis. I bez obzira što mi u novom klubu nije bilo dobro kao u prijašnjem, bez obzira što me više nitko nije pratio na treninzima – dokle god sam držao reket u ruci i igrao tenis, osjećao sam neku vezu s Osijekom, tatom i životom koji sam nekad vodio. I to mi nitko nije mogao oduzeti jer tenis je bio nešto samo moje. I ništa mi nije bilo važnije od tenisa. Ako je trebalo putovati kroz pola grada da bi se stiglo na trening – putovalo se. Ako se trebalo dići u pet ujutro da se stigne na autobus za turnir u Varaždinu – diglo se. To je bio moj razlog zbog kojeg sam igrao tenis. Često ćemo čitati o raznim dobrobitima bavljenja sportom – tjelesnim, mentalnim itd. I sve te činjenice stoje, ali tenis je za mene bio nešto puno više. Nešto što mi je kroz cijelu mladost vraćalo osjećaj života i snage, nešto zbog čega sam lakše prebrodio razvod svojih roditelja, odvajanje od tate i rodnog grada te nešto što ni danas još ne mogu u potpunosti objasniti – nešto što daje onaj osjećaj zadovoljstva kad ti loptica sjedne na reket, a ti osjetiš udarac „do u kost“. Vjerujem da svi sportaši, koji su kroz cijelu mladost ostali u nekom sportu, mogu u sebi pronaći ono „nešto više“ (zbog čega su naposljetku i ostali). Ovo je bila moja priča o tome. Danas kada pomažem mladim ljudima da ostvare svoj teniski potencijal, negdje na kraju dana imam osjećaj da uza svu tehničko-taktičku poduku, ne radim drugo nego im pomažem da i sami dođu do tog nečeg.

Ivan Užarević