PLAY AND STAY PROGRAM

Objavljeno: 16.03.2018.


PLAY AND STAY PROGRAM


Unazad posljednjih desetak godina svjedoci smo sve veće popularnosti Play and stay programa u Hrvatskoj. Neke odrednice navedenog ITF – ovog programa provode kroz svoj redovni rad i regionalni teniski savezi Hrvatske – tako primjerice, danas imamo izmjenjene formate natjecanja za uzrast djece do 10 godina (grupni),  izmjenjenje formate bodovanja („set tko prvi do 4 gema“), korištenje mekših (tzv. zelenih) loptica itd. – sve na tragu upravo Play and stay programa. Mnogi klubovi u sklopu svog djelovanja ističu upravo taj program kao jezgru svog rada s početnicima. Stoga je opravdano pitati o njegovim glavnim odrednicama – što je on, u čemu se sastoji, koja je njegova važnost za početnike i sl. Pa krenimo redom.

U veljači 2007. Međunarodna teniska federacija (ITF) službeno je lansirala globalnu kampanju pod nazivom Play and stay s namjerom povećanja broja ljudi koji se bave tenisom. Navedena kampanja imala je za cilj promovirati tenis kao lagan, zabavan i zdrav sport te ujedno osigurati da svi početnici serviraju, izmjenjuju udarce i igraju na bodove od prvog treninga (serve – rally – score). Srž kampanje čini upotreba sporijih loptica u radu s početnicima jer se na taj način osigurava da će njihova prva teniska iskustva biti pozitivna. Kao što možemo vidjeti, ovdje je riječ o pristupu poduci koji se temelji na samoj teniskoj igri („game based approach“), što predstavlja prilično velik zaokret od tradicionalnih metoda poduke unutar kojih se naprije učila tehnika pojedinih udaraca, a tek potom igra (taktika). Ovdje ćemo napomenuti samo neke probleme tradicionalnog pristupa poduci koji je i danas još uvijek prilično raširen među trenerima:

·        prirodni poriv djece za igrom i natjecanjem biva potisnut od samog početka – ukoliko trener prvih nekoliko mjeseci (a ponekad i godina) ne radi drugo s djecom nego samo pokazuje, ispravlja ili pak, kroz mnogobrojna, uvijek ista ponavljanja, usavršava tehniku pojedinih udaraca, zaista ne treba zamjeriti djeci ukoliko dođu do zaključka da je tenis „dosadan“ i „naporan“. Nema igre, nema kretanja te naravno, nema zabave. Najbitnije je da se sve radi „pravilno“! Neki treneri znaju ići toliko daleko da čak brane samostalnu igru svojim učenicima jer bi tobože, bez njihova direktnog nadzora mogli nešto krivo naučiti ili automatizirati.

·        učenje tehnike se odvija bez konteksta igre – dijete uči tehniku (pokret) bez da ima ikakvo razumijevanje na koji će način to utjecati na njegovu igru. Obzirom da je tehnika samo „način kako ću nešto učiniti u igri“, koji je smisao njenog učenja ako učenik ne zna „što želim učiniti u igri“?! Ima li smisla za početnika udariti lopticu pokretom reketa „odozdo – naprijed gore“ (tehnika) ako ne zna da će na taj način lakše prebaciti mrežu u igri (taktika), da navedem samo najbanalniji primjer?! Dakle, moderna poduka uvijek daje igrački kontekst bilo kojoj tehničkoj uputi te je to jedna od ključnih odrednica Play and stay programa – kao pristupa orijentiranom na igri. Ukoliko dijete za bilo koju tehničku uputu koju je primilo na treningu (hvat, putanja reketa itd.) ne može jasno reći kako je s time unaprijedilo igru, možemo slobodno zaključiti kako ovdje nemamo puno posla s Play and stay, već „trener je tako rekao“ programom. Obzirom da su zahtjevi igre kod početnika relativno skromni (konzistentan dodir s lopticom, prebaciti lopticu preko mreže i u protivničko polje), to su i potrebe za tehničkim intervencijama u toj fazi poduke relativno skromne, što nas vodi do trećeg problema.

·        izolirana poduka tehnike bez konteksta igre često dovodi do osjećaja kod početnika da je tenis težak – kako trener nema zahtjeve igre kao vodič u prezentiranju tehnike kod početnika, vrlo često se od djece traže prekomjerni tehnički detalji koji premašuju njihove trenutno mogućnosti i potrebe u samoj igri. Kada uvesti primjerice, „čekić“ hvat na servisu? Da li od samog početka? Da li kasnije i ako da, kada točno? Ovdje se zorno može uočiti važnost trenerovog poznavanja zahtjeva igre u određenoj dobi kako bi na tom temelju mogao pravovremeno uvoditi određene tehničke upute. Vratimo se na naš primjer – koji su igrački zahtjevi („igračka namjera“) kod početnika kad je serviranje u pitanju? Započeti igru! Treba li onda dijete na servisu od samog početka usvajati hvat koji mu je „neprirodan“ i koji mu otežava provođenje osnovne igračke namjere da započne igru?! Zasigurno ne, nego postoje druge, primjerenije tehničke upute za servis na tom stupnju igre. Play and stay čini upravo to te na taj način stvara kod početnika osjećaj da je tenis lagan – jer ne opterećuje početnike suvišnim tehničkim detaljima koji im za njihove trenutne igračke potrebe nisu od primarne važnosti.

·        korištenje regularne, umjesto prilagođene opreme (dječjih loptica i reketa) u radu s djecom čini prva teniska iskustva znatno težima – od svih stvari koje još uvijek opstaju na teniskim terenima i prodaju se kao „poduka“ (iako im je rok valjanosti davno istekao), ova biva autoru ovog članka najteže shvatljiva. Zašto bi netko koristio loptice i rekete predviđene za igru odraslih ljudi u poduci djece, kad u isto vrijeme postoje i dječje loptice i dječji reketi?! Teško je uvidjeti neke druge razloge osim da je trener tako navikao (što je, naravno nebitno, jer je učenik, a ne trener u središtu poduke) ili, kao što se ponekad može kao „argument“ čuti -  nisu loptice i reketi uopće bitni pa ni Borg ih nije koristio pa je postao šampion! Na ovaj „argument“ možemo samo kratko odgovoriti – nije ih koristio jer tada nisu postojali! Federer ih je, za razliku od njega, koristio. Zaključimo, kao što djeci ne dajemo bicikl za odrasle da se na njemu uče voziti, nego mu nabavimo mali, dječji, tako i na teniskom terenu osigurajmo djeci opremu koja im omogućava lagano i učinkovito usvajanje teniskih vještina.

·        korištenje cijelog igrališta u radu s djecom do 10-te godine, onemogućava razvoj svih igračkih situacija od samog početka – nije iznimka vidjeti osmogodišnje dijete na osnovnoj liniji „full sized“ teniskog igrališta kako se hrva, kako s lopticama za odrasle, tako i s predimenzioniranim igralištem za njegovu dob. Brojne su negativne posljedice navedenog. Navedimo neke, napad i igra na mreži je praktički nepostojeća igračka situacija sve do djetetove 10- te godine. I zaista, zašto očekivati da osmogodišnje dijete priđe mreži kad je ova (obzirom na njegove tjelesne dimenzije) jako daleko (treba mu puno vremena/koraka do nje) i kad ga protivnik (obzirom na ogroman prostor iza njega) s lakoćom može prebaciti (lobati)?! Uostalom, taj teren je za odrasle ljude, a ne za njega. Kada bi isto dijete stavili na tzv. crveni teren, stvari se bitno mijenjaju – sad je mreža blizu, zove me naprijed, protivnik me više ne može samo tako „lobati“ i sad mogu od početka koristiti sve igračke situacije na svom treningu. Serviranje je također odličan primjer – može li osmogodišnjak kreirati ikakvu prednost servisom s osnovne crte regularnog igrališta? Teško, dovoljan je izazov uopće prebaciti mrežu koja je prilično daleko i visoko, a još veći izazov pogoditi protivničko polje. To dijete neće razvijati servis kao oružje sve dok ne poraste dovoljno da to može na regularnom igralištu (to znači iduće cca 4 godine), a izgledno je i da će upravo servis podsvjesno doživljavati kao najteži udarac. Za razliku od njega, dijete koje igra na crvenom terenu i od tamo servira, može praktički od samog početka kreirati prednost servisom (ponekad zabiti i pokoji as), duple greške su gotovo nepostojeće i njegov doživljaj servisa će biti posve drugačiji od prethodno opisanog djeteta. Najveća prednost korištenja progresivnih (crvenih,narančastih i zelenih) igrališta, sastoji se u tome što djeci od početka omogućavaju igranje tenisa kakav igraju i odrasli ljudi. Sad i oni mogu zabiti poneki as, izaći na mrežu, pokrenuti protivnika itd. Nigdje neće zakasniti ako nisu odmah na regularnom igralištu, a imati će preduvjete razvijati se u svim igračkim situacijama od samog početka, što će kasnije itekako činiti razliku.

Ovo su samo neki momenti koji dodatno govore u prilog Play and stay programu te se nadam da će i u budućim člancima biti prilike progovoriti o njima i ovoj vrlo važnoj temi za sve sportske radnike.