Pohvaljivanje ili doživljaj djeteta?

Objavljeno: 22.11.2019.


Pohvaljivanje ili doživljaj djeteta?

Treba li dijete roditeljske pohvale ili da ga roditelji dožive?


Prije nego se uvedemo u ovu vrlo aktualnu i zanimljivu temu, napravimo jedan mali misaoni eksperiment. Zamislimo da se vraćate kući nakon radnog dana i odjednom ispred ulaza ugledate vanzemaljca. Pravog pravcatog vanzemaljca. Vi gledate njega, a on gleda vas. Ne znate biste li vrisnuli, pobjegli, noge su se odsjekle i sl. Odjednom vanzemaljac pobjegne od vas i vi ulazite u kuću posve pod dojmom onog što ste doživjeli. U dnevnom boravku sjede vaši ukućani, međusobno razgovaraju, gledaju televiziju te su posve nesvjesni onog što ste doživjeli. Vi stupate između njih s izrazom lica „broj pet“, očima širom razrogačenih i povičete – Ljudi dragi, upravo sam vidjela vanzemaljca!! Glavom i bradom, tu ispred ulaza!! Oni postoje, stvarno postoje!! - Nastavljate se boriti s dahom da povežete nekoliko suvislih rečenica kako bi s ukućanima podijelili nevjerojatno iskustvo koje ste upravo doživjeli. Kada ste napokon uspjeli podijeliti svoj doživljaj s njima, oni odjednom ustanu te vam počnu s osmjehom govoriti – Bravo!! Super da si ga vidjela!! Odlična si!! Samo tako dalje!!
Vjerujem da je mnogima ova zamišljena scena izmamila i pokoji osmjeh na lice. Naime, onako kako bi mi odrasli doživjeli susret s vanzemaljcem (dakle, kao nešto posve nevjerojatno i čudesno), tako djeca doživljaju svoj prvi susret s recimo, žabicom. I onda oduševljeno potrče mami ili tatu uz viku – Mama! Tata! Vidio sam žabu! Pravu pravcatu žabu!! I ukoliko bi roditelj na njegov prvi susret sa žabom reagirao na način da ga pohvaljuje zbog toga, u djetetu bi ostao onaj sličan osjećaj kao i nama pred ukućanima nakon susreta s vanzemaljcem. Koja je bila djetetova stvarna potreba u tom trenutku? Pohvala ili da ga roditelj doživi? Složit ćemo se lako, ovo drugo. Roditelj je trebao podijeliti s njim osjećaj oduševljenja svojom gestikulacijom i prozodijom glasa te mu odgovoriti nešto poput – Stvarno?! I koje je boje bila?! Jeli skočila?! A ti?! Jesi se uplašio kad si je vidio?! Kako ti se svidjela?! - Uglavnom, shvatili ste poantu. O čemu je ovdje dakle, riječ?! Djetetova potreba je prije svega ta da ga roditelj vidi/doživi na način da ga „skuži“. Možemo reći da mu „zrcali“ njegovo trenutno emocionalno stanje izrazom lica, bojom i intonacijom glasa i sl. Ukoliko ga roditelj samo hvali, dijete će se osjećati nedoživljeno, neviđeno iako je doživjelo pohvale. Naravno, nema ništa loše u činjenici da pohvalimo dijete, ali budimo svjesni da je djetetova prava potreba upravo da ga se doživi, a tek onda pohvali.
Kako možemo sve navedeno, povezati s tenisom? Djetetova prva turnirska iskustva dobar su primjer jer u djeci često podižu snažne osjećaje. Kako u slučaju pobjede, tako i u slučaju poraza. Tako su djeca ponekad jako sretna ukoliko prvi puta pobjede nekoga, a ponekad su tužna i razočarana ako izgube. Ono što dijete prije svega želi od roditelja jest da s njim/njom može podijeliti svoje osjećaje kakvi god oni bili. Želi se osjetiti doživljeno jer samo tako može iskustvo koje je doživjelo integrirati u sebe. Tu nam je od pomoći narodna izreka koja kaže – Sreća nije sreća, ako je nemamo s kime podijeliti. Istina koja vrijedi i za nas odrasle, a još više za našu djecu. Stoga, ako je dijete oduševljeno nakon prve pobjede, prije nego krenete sa salvom pohvala, „zrcalite“ mu njegovu oduševljenost, ponos ili što god već dijete u tom trenu osjeća te ga pitajte – Pa kako je bilo? Kako ti je uspjelo to? Jeli bilo teško? - Isto tako ako izgubi, podijelite s njim njegovu tugu i razočarenje. Prije svega, barem mu dopustite da bude tužan i ako treba da pusti koju suzu. Prije nego krenete s objašnjenima što je pošlo po krivu, pitajte dijete – Kako si sada? Vidio sam da ti nije bilo lako. Kako je bilo igrati na protivnikovu meč loptu? Kako si se osjećao kad je došlo do onog nesporazuma oko brojanja?! Itd. itd. Roditelj koji u slučaju djetetovog uspjeha, prije svega pohvaljuje dijete bez da ga prethodno doživi, kreira u djetetu osjećaj kojem ono u pravilu teško odolijeva (jer je teško odoljeti roditeljevu odobravanju, pohvaljivanju i općenito osjećaju da si u čvršćem odnosu s roditeljem ako si upravo takav), ali koji dolazi s velikom cijenom. Ta cijena ima dvojaki oblik. Prvi je da nedovoljna viđenost i doživljaj djeteta usporava izrastanje njegove autentične dimenzije. Da ju dijete ima i da se razvija u samosvijesnog čovjeka, možemo uočiti u onim slučajevima kada dijete recimo nešto nacrta, nama se to kao roditelju jako svidi pa ga krenemo hvaliti, ali je djetetu crtež ipak bez veze i mrtav hladan ga baci u smeće ne mareći za naše pohvale. Drugi je pak, pitanje koje se nesvjesno javlja u djetetu – biste li me i dalje prihvatili i voljeli bez da sam to i to ostvario ili učinio?! Što bi bilo da sam izgubio ovaj meč? Što bi bilo da možda više uopće ne želim igrati tenis?  
Stoga, budimo prisutni svjedoci djetetovog iskustva i poklonimo mu jedan od najvećih darova koji roditelj može pokloniti svojem djetetu – viđenost odnosno, doživljenost. Na taj način potičemo u djetetu razvoj samosvijesti/self esteem (koju ne treba brkati sa samopouzdanjem/confidence) s kojom će poslije hodati kroz život te se neće „navući“ na pohvale (nagrade, pehare, medalje) kao glavni izvor motivacije za svoje djelovanje i neće imati iskrivljenu sliku o samom sebi kako mora biti baš takav i takav kako bi bio voljen i prihvaćen. Prije svih – od svojih najbližih.
Do sljedećeg druženja, sportski pozdrav, Ivan Užarević.